Poremećaji ishrane, na koje utiču mnogobrojni faktori, prisutni su u celom svetu, i predstavljaju ozbiljan zdravstveni problem o kom se ne govori dovoljno.
Ovi poremećaji često prođu neopaženo, naročito u ranoj fazi, a ta faza je najvažnija kada je u pitanju njihovo lečenje.
"U savremenoj medicini poremećaji ishrane se smatraju multifaktorijalnim bolestima. U njihovom nastanku i razvoju učestvuju brojni faktori I to genetski, neurobiološki, psihološki (intrapsihički i interpersonalni) i sociokulturološki faktori, koji deluju u međusobnoj interakciji", navodi za portal N1 prim. dr Marija Đurović, psihijatar sa dugogodišnjim iskustvom u radu sa pacijentima koji se leče od ovih poremećaja.
Takođe dodaje - da bi se desio poremećaj ishrane, potrebno je sadejstvo svih navedenih faktora.
Genetski faktori
"Porodične studije su pokazale da postoji i do 10 puta veći rizik za razvoj anoreksije nervoze kod osoba koje su u prvom stepenu srodstva sa obolelima, u poređenju sa osobama bez takvog porodičnog opterećenja. Često u kliničkom setingu srećemo pacijente čija je tetka, ili majka obolela od poremećaja ishrane a da se o tome nije ni govorilo niti je osoba lečena", kaže ona.
Blizanačke studije pružaju dodatne dokaze o ulozi genetike. Utvrđeno je da su poremećaji ishrane češći kod jednojajčanih nego kod dvojajčanih blizanaca, što ukazuje na značaj genetskih faktora. Ipak, rezultati takođe potvrđuju da i faktori okoline imaju važnu ulogu, naročito u razvoju bulimije nervoze.
Istraživanja pokazuju da se poremećaji ishrane nasleđuju slično kao i poremećaji raspoloženja i anksiozni poremećaji.
Neurobiološki faktori
Istraživanja su posebno usmerena na ulogu serotonergičkog i dopaminergičkog sistema. Serotonin (5-HT) ima važnu ulogu u regulaciji apetita, raspoloženja i impulsa. Smatra se da poremećaji u serotonergičkoj neurotransmisiji doprinose poremećaju ishrane.
"Serotonin je povezan sa simptomima kao što su opsesivnost, anksioznost, depresija i poremećen odnos prema hrani - simptomi koji su prisutni u kliničkoj slici obolelih od poremećaja ishrane. Osim toga određeni lekovi, na primer antidepresivi, koji deluju na serotoninski sistem pokazuju efikasnost u tretmanu ovih poremećaja", objašnjava dr Đurović.
Poslednjih decenija istraživanja pokazuju da postoji stvarna i klinički relevantna povezanost između bolesti autističnog spektra i ADHD-a sa poremećajima ishrane. Posebno je važna činjenica da je autizam dugo bio nedovoljno prepoznat kod devojčica i žena.
"Mnoge osobe koje su godinama lečene zbog poremećaja ishrane kasnije su dobile dijagnozu autizma. Kada se to otkrije, postaje jasnije da su oba stanja bila povezana. U nekim studijama do oko 30 odsto žena sa anoreksijom nervozom ima značajne autistične karakteristike ili dijagnozu autizma", kaže doktorka.
Metaanaliza iz 2025. pokazala je da oko 16 odsto osoba s ARFID-om ima autizam, dok se ARFID javlja kod oko 11 odsto autističnih osoba.
Psihički faktori
Kako navodi doktorka, psihičke faktore možemo podeliti na intrapsihičke I interpersonalne.
Intrapsihički faktori se odnose se na unutrašnje emocionalne procese, ličnost i način doživljavanja sebe i okoline. Kod osoba sa poremećajima ishrane često se uočavaju:
nizak nivo samopoštovanja i negativna slika o telu
strah od neuspeha i odbacivanjantrolom
strah od neuspeha I odbacivanja
teškoće u prepoznavanju i izražavanju emocija
"Intrapsihički konflikti, poput sukoba između potrebe za autonomijom i zavisnosti, mogu se ispoljiti kroz kontrolu hrane i telesne mase. Restrikcija hrane ili epizode prejedanja mogu predstavljati način regulacije neprijatnih emocija ili osećaja unutrašnje praznine", objašnjava ona.
Interpersonalni faktori podrazumevaju odnose sa drugima, posebno u porodici i užem i širem socijalnom okruženju. Mogu uključivati:
porodične odnose sa visokim očekivanjima, kritikama ili emocionalnom distancom,
teškoće u komunikaciji i izražavanju potreba,
preteranu usmerenost na zadovoljavanje drugih na uštrb sopstvenih potreba,
iskustva odbacivanja, zadirkivanja ili socijalnog pritiska,
iskustvo emocilnalnog, psihičkog, fizičkog ili seksualnog zlostavljanja bilo u porodici ili van nje,
bolesti roditelja - depresija, alkoholizam, zloupotreba supstanci te zanemarivanje dece kao posledica.
Kako navodi sagovornica N1, kod nekih osoba, poremećaji ishrane mogu predstavljati način da se uspostavi osećaj kontrole u odnosima ili da se indirektno izraze potisnute emocije.
Sociokulturološki faktori
"Sociokulturološki faktori imaju značajnu ulogu, ali uglavnom u kombinaciji sa drugim faktorima. U savremenim društvima, posebno zapadnim, mršavost se često predstavlja kao ideal lepote i uspeha", kaže dr Đurović.
Ona dodaje da mediji i društvene mreže dodatno pojačavaju ovaj pritisak.
"Perfekcionistički orijentisane, ali nesigurne osobe mogu razviti uverenje da će biti prihvaćene i vredne samo ako ispune ove standarde", smatra ona.
Hronične dijete i mladi
Poseban pritisak, kako kaže, je na ženama, od kojih se često očekuje da zanemaruju sopstvene potrebe, da brinu o drugima više nego o sebi i teže "idealnom" izgledu.
"Hronične dijete i stalna borba za vitkost mogu predstavljati početak poremećaja ishrane, ali i odraz dubljeg gubitka osećaja sopstvenog identiteta", ukazuje ona.
Takođe dodaje da su posebno u riziku mlade osobe u periodu puberteta i rane adolescencije koje se bore sa mnogobrojnim nesigurnostima, sa pokušajima da prihvate svoje novo telo, i sve promene koje su nastale u tom periodu života - kako telesne tako i psihološke.
"Neke adolescentkinje se sa tim nose lakše, a neke teže. One koje se bore sa osećanjem izražene nesigurnosti mogu da veruju da će gubljenjem na kilaži postati kao neka od žena iz časopisa kojima se divi. Na taj način adolescentkinja pokušava da se oseća sigurnije i samopouzdanije oblikovanjem svoga tela po kriterijumima koje nameće društvo", objašnjava doktorka.
U savremenom društvu, koje je zasipa modelima "savršenog tela" kao ulog za postizanje sreće i pruža joj "sigurne" metode i upustva kako da to savršenstvo postigne, takve kriterijume i nije teško postaviti.
"Izlaganje vrednostima koje forsiraju mediji i društvene mreže koji vrednuju mršavost kod žena se smatra da ima važnu ulogu u povećanom obolevanju od poremećaja ishrane širom sveta", ističe ona.
Koje vrste poremećaja ishrane postoje i kako se prepoznaju?
Kako navodi, poremećaji ishrane predstavljaju grupu ozbiljnih psihijatrijskih poremećaja koje karakterišu narušeni obrasci uzimanja hrane, preokupacija telesnom masom i izgledom, kao i značajne posledice po fizičko i mentalno zdravlje.
U savremenoj klasifikaciji mentalnih poremećaja, na primer DSM-5 i ICD 11, izdvajaju se sledeće glavne kategorije.
Najučestaliji poremećaji iz obe grupe su anoreksija nervoza i bulimija nervoza.
Anoreksija nervoza
Doktorka kaže da se anoreksija nervoza odlikuje intenzivnim strahom od dobijanja na telesnoj masi i iskrivljenom percepcijom sopstvenog tela. Javlja se najčešće u periodu rane adolescencije oko 12. i 13. godine života, ali nisu retki slučajevi da se jave i ranije ili kasnije u životu.
Kliničke karakteristike:
restriktivan unos hrane po količini ili vrsti (izbegavanje hleba, paste, slatkiša) koji dovodi do značajnog gubitka kilograma i održavanja niske telesne mase,
opsesivno brojanje kalorija i rigidna pravila ishrane,
izražen strah od gojenja uprkos pothranjenosti,
kompulzivne metode održavanja niske telesne mase - fizička aktivnost, namerno povraćanje,
amenoreja (kod devojaka), hormonski poremećaji.
Kako se prepoznaje:
nagli ili kontinuirani gubitak telesne mase,
izbegavanje obroka i socijalnih situacija koje uključuju hranu,
preterana fizička aktivnost,
nošenje široke odeće radi prikrivanja tela,
perfekcionizam i potreba za kontrolom.
Bulimija nervoza
Za razliku od anoreksije nervoze, doktorka kaže da bulimiju nervozu karakterišu epizode prejedanja praćene kompenzatornim ponašanjima.
Kliničke karakteristike:
ponavljajuće epizode unosa velike količine hrane uz osećaj gubitka kontrole,
prisustvo žudnje,
kompenzatorna ponašanja (povraćanje, preterano vežbanje, zloupotreba laksativa, gladovanje između bulimičnih kriza),
samoprocena snažno vezana za telesni izgled,
prisutni osećaji krivice, stida ili gađenja nakon prejedanja.
Kako se prepoznaje:
česti odlasci u toalet nakon obroka,
fluktuacije telesne mase,
oštećenje zuba i desni (usled povraćanja),
tajnovito ponašanje u vezi sa hranom,
konzumiranje velike količine hrane ili nestajanje hrane u kući a da se osoba ne goji u odnosu na to koliko jede.
Poremećaj prejedanja
Ovaj poremećaj uključuje epizode prejedanja bez kompenzatornih ponašanja.
Kliničke karakteristike:
konzumiranje velike količine hrane u kratkom vremenskom periodu,
osećaj gubitka kontrole tokom epizode,
prisutni osećaji krivice, stida ili gađenja nakon prejedanja.
Kako se prepoznaje:
konzumiranje hrane i kada osoba nije gladna,
sklonost jedenju u tajnosti,
česta emocionalna povezanost sa hranom (jedenje zbog stresa),
moguća gojaznost, ali nije obavezna.
ARFID (Avoidant/Restrictive Food Intake Disorder)
"U pitanju je poremećaj novijeg datuma, koji se pre desetak godina pojavio u klasifikaciji bolesti. Ovaj poremećaj se odnosi na izbegavanje ili restrikciju unosa hrane bez preokupacije telesnim izgledom, i to je značajan diferencijalo dijagnostičlka karakteristika u odnosu na anoreksiju nervozu", objašnjava doktorka.
Javlja se najčešće u periodu ranog detinjstva, a ako prođe nedijgnostikovan može trajati celoga života.
Kliničke karakteristike:
konzumiranje hrane na osnovu teksture, mirisa (dete jede samo krompiriće I kečap),
nedovoljan nutritivni unos,
gubitak telesne mase ili zastoj u rastu,
veoma ograničen izbor namirnica,
izražena anksioznost u vezi sa novom hranom,
nutritivni deficiti.
Drugi specifični i nespecifični poremećaji
Dr Đurović kaže da postoje i poremećaji koji ne ispunjavaju sve kriterijume za navedene dijagnoze, ali su klinički značajni, kao što su: atipična anoreksija, atipična bulimija nervoza, ali i povraćanje povezano sa apsihološkim problemima.