Ponekad je previše slučajnosti da bi bilo slučajno. Spomenete određenu marku kafe u razgovoru, a već nekoliko sati kasnije naiđete na reklamu za nju; neko vam kaže za super letnju destinaciju, u sledećem momentu su vam mreže pune ponuda turističkih agencija baš za to mesto - nije ni čudo što mnogi veruju da ih telefon tajno prisluškuje.
Međutim, kada su stručnjaci za sajber bezbednost analizirali više od 17.000 Android aplikacija kako bi utvrdili da li neovlašćeno aktiviraju mikrofon, nisu pronašli dokaze o tajnom snimanju razgovora. Problem je i praktične prirode: neprekidno slanje audio-zapisa zahtevalo bi oko 130 megabajta podataka dnevno po korisniku. Na globalnom nivou, takva potrošnja podataka i baterije bila bi lako uočljiva.
Apple, Google i Meta navode da ne koriste podatke sa mikrofona za ciljano oglašavanje. Čak i u slučaju sudskog spora vezanog za nenamerno aktiviranje Siri sistema, dokumentacija je pokazala da audio-zapisi nisu korišćeni za kreiranje marketinških profila niti prodavani trećim stranama.
Prediktivni podaci i iluzija učestalosti
Istina je, na neki način, još više uznemirujuća: algoritmi su postali toliko dobri u predviđanju ljudskog ponašanja da prisluškivanje često nije ni potrebno, piše N1info.ba
Savremeni sistemi za oglašavanje oslanjaju se na ogromne količine podataka - lokaciju, istoriju pretrage, kupovine, korišćenje aplikacija i društvene veze. Na primer, ako provedete deo dana sa osobom koja je nedavno istraživala određenu turističku destinaciju, sistemi mogu registrovati da su se vaši uređaji nalazili na istom mestu. Na osnovu toga zaključuju da postoji veza između vas i počinju da vam prikazuju slične sadržaje i oglase.
Zbog toga se često stiče utisak da je telefon "slušao" razgovor, iako je reč o zaključcima izvedenim iz postojećih podataka.
Psiholozi ovaj efekat povezuju sa fenomenom poznatim kao iluzija frekvencije ili Baader–Meinhof fenomen. Svakog dana prolazimo pored stotina oglasa koje ne primećujemo. Međutim, kada o nekom proizvodu razgovaramo ili razmišljamo, on ulazi u fokus naše pažnje. Kada se ubrzo potom pojavi reklama za isti proizvod, deluje kao neverovatna podudarnost, iako je možda bila prisutna i ranije.
Stvarni izuzeci povezani sa zvukom
Iako nema dokaza da telefoni beleže privatne razgovore, marketinška industrija je testirala alternativne metode praćenja zvuka.
Neke mobilne igre traže dozvolu za pristup mikrofonu kako bi prepoznale specifične audio-signale ugrađene u televizijske reklame. Na taj način oglašivači mogu da usklade reklame koje korisnik vidi na telefonu sa sadržajem koji gleda na televiziji.
Takođe su se pojavili promotivni materijali kompanije Cox Media Group u kojima se opisuje softver za aktivno osluškivanje ambijentalnih zvukova putem pametnih uređaja. Nakon medijskih izveštaja o tome, burne reakcije su navele tehnološke platforme poput Googlea i Mete da se javno distanciraju i negiraju bilo kakvu integraciju sa softverom.
Ne moraju da vas prisluškuju, dovoljno je ono što radite na telefonima
Usredsređenost na mikrofon često skreće pažnju sa stvarnog izvora rizika po privatnost. Kompanije koje trguju podacima raspolažu ogromnim količinama informacija prikupljenih kroz korišćenje aplikacija, dozvole koje korisnici daju, praćenje aktivnosti na internetu i različite analitičke alate.
Istraživači bezbednosti su čak otkrili aplikacije koje u pozadini prave skrivene snimke ekrana korisnika, što predstavlja direktno narušavanje privatnosti i ne zahteva nikakvo snimanje zvuka.
Suština je da tehnološke kompanije često ne moraju da slušaju šta govorite - dovoljno im je ono što radite na svojim uređajima.
