Retki su pop-kulturni fenomeni kao što je Alan Ford, koji toliko osvoje jednu zemlju u kojoj nisu nastali i postanu i ostanu deo diskursa decenijama kasnije.
Alan Ford je delo scenariste Lučana Sekija (Maks Bunker) i crtača Roberta Raviole (Magnus), koje se u Italiji prvi put pojavilo 1969. godine.
Nastao je kao parodija na tajne agente, naročito Džejmsa Bonda, ali i kao politička satira koja je potkačila brojne društvene probleme i one koji ih iskorišćavaju.
To je strip koji je u bivšoj Jugoslaviji, gde izlazi od 1972. godine, postigao veću popularnost nego u rodnoj Italiji, za šta je umnogome bio zaslužan prevod Nenada Briksija sa karakterističnom ijekavicom.
Humor je bio sastavni deo od početka, jer je ovaj strip umnogome inspirisan komedijom del arte, ali sa namerom da u prvi plan stavi pohlepu, bahatost, potkupljivost i mnoge druge najgore ljudske osobine.
Sve kreće tako što plavokosi Alan Ford, nacrtan po liku glumca Pitera O’Tula, nabasa na skrovište Grupe TNT u cvećarnici i, ni kriv ni dužan, postaje deo ove ekipe.
Od tada nastupa niz opasnih situacija koje nisu nimalo glamurozne, jer članovi Grupe TNT često gladuju i plaše se strahovlade Broja 1, starog paraplegičara za kog kažu da je stariji od Metuzalema.
Crtačke dužnosti je od 75. broja preuzeo Paolo Pifarerio, a od 1983. godine Rafael dela Monika i Đuliano Picinino.
Alan Ford je takoreći deo obavezne literature na području Balkana
Svet koji predstavlja ovaj strip je sirov, surov, siromašan i pogan, u njemu vlada korupcija i pohlepa i snalaze se samo oni koji hodaju po leševima mrtvih, ponekad ne samo metaforički.
Gradski oci poznati su kao „Tri prasca“, tu je Superhik koji krade od siromašnih da bi dao bogatima, a tu je i jedan nesrećnik koji stalno pokušava da se ubije, ali mu nikako ne uspeva.
Taj crni humor prožet je brojnim replikama koje su postale možda i najprimamljiviji deo šarma ovog stripa, a koje često dolaze od Grunfa, Boba Roka i Broja 1.
Njih ćete danas mahom čuti od nešto starijih ljudi, ali sigurno znate bar neku od njih, jer su one odjekivale celom bivšom Jugoslavijom nekoliko decenija.
Zašto je ovaj strip doživeo toliki uspeh na našim prostorima može se gledati iz nekoliko uglova, pre svega zbog donekle sličnog mentaliteta Italijana i Jugoslovena, burne prošlosti i socijalne situacije.
Tu su dovođenje u pitanje legitimnosti autoriteta, (ne)učenje na greškama iz prošlosti i apsurdnost birokratije kao neke teme u kojima su se ljudi prepoznali i tad, a u čemu se prepoznaju i danas kada serijal slavi 55 godina.
Iako su neke kasnije epizode uglavnom očuvale duh originala, najstarije epizode smatraju se i najkvalitetnijima te, ako do sada niste, dohvatite neki od brojnih reprint verzija i otkrijte ovaj dragulj.
Preporuka i za one koji već jesu fanovi da pročitaju knjigu Lazara Džamića „Cvjećarnica u kući cveća“.
Čuvene rečenice:
„Ako kaniš pobjediti, ne smiješ izgubiti.“
„Alane, bjež’mo, njih je dvojica, a mi smo sami!“
„Bolje živjeti sto godina kao milijunaš, nego sedam dana u bijedi!“
„Cijena? Prava sitnica.“
„Tko leti, vrijedi, tko vrijedi, leti, tko ne leti, ne vrijedi.“
„Bolje je biti bogat i zdrav, jer ako si siromašan, džaba ti što si bolestan.“
„Bolje izdati knjigu nego prijatelja!“
„Kupite cvijeće voljenoj ženi, ali ne zaboravite i na vlastitu.“
„Naoružaj se i bježi.“
„Odveć sam star, da bih ti mogao pomoći, ali, poslušaj moj savjet…“
Negativci:
Superhik, Tromb, Bepa Džozef, Gumifleks, Arsen Lupiga, Konspirator, Baron Vurdalak, Veliki Cezar, Profesor Krojcer, Antenamen, Bejbi Kejt, Supersirko…
Izvor: danas.rs
