Latif je bio najsiromašniji prosjak u gradu, spavao je u hodniku jedne stare kuće. Ipak, Latif je važio za najmudrijeg čovjeka u gradu. Jednog jutra kralj se pojavio na pijaci, podanici su mu pričali o njemu i došao je da ga vidi.
Kralj, zabavljen, priđe prosjaku i reče:
- Ako odgovoriš na jedno pitanje, daću ti ovaj zlatnik.
I postavio je pitanje koje ga danima mučilo i nije mogao riješiti problem.
Latifov odgovor je bio tačan i kreativan.
Kralj se iznenadio i ostavio je novčić kod nogu prosjaka.
Sutradan se kralj vratio i postavio mu još jedno pitanje, a Latif je ponovo odgovorio brzo i mudro.
- Latife, trebam te.- rekao je kralj.
- Molim te, dođi u palatu i budi moj savjetnik. Obećavam da ti ništa neće nedostajati.
Lafit je prihvatio kraljev prijedlog. U narednih nekoliko sedmica, kraljeva pitanja
su postale uobičajena. Očigledno je to izazvalo ljubomoru svih dvorjana.
Jednog jutra, ostali savjetnici su tražili prijem kod kralja i rekli mu:
- Vaš prijatelj Latif, planira da vas svrgne.
- Nije moguće, ne vjerujem u to - reče kralj.
- Možete to potvrditi vlastitim očima.
Kralj je bio razočaran i povrijeđen. Morao je to vidjeti. Tog popodneva, u pet sati, čekao je skriven u uglu stepeništa stare kuće. Odatle je ugledao Latifa kako zaista dolazi, pogleda lijevo-desno, te otvara drvena vrata. Tiho se ušunjao u sobu.
- Jeste li vidjeli? - vikali su dvorjani.
Praćen ličnom stražom, kralj je pokucao na vrata.
- Ko je? - pitao je Latif iznutra.
- Kralj, otvori!
Latif otvori vrata. Bio je sam u praznoj sobi. Bez prozora, bez tajnih vrata, bez namještaja da se neko ili nešto sakrije. Na podu je bio samo jedan tanjir, u jednom uglu štap za hodanje, a nasred sobe poderani kaput okačen na kuku koja visi sa plafona.
- Da li kuješ zavjeru protiv mene Latife?
- Kako možete pomisliti takvo nešto, Vaše Veličanstvo? Zašto bih to uradio?
- Pa, dolaziš ovdje krišom svako popodne.
Šta tražiš, zašto se kriješ?
Latif se nasmiješi i krenu prema pocijepanom kaputu koji visi sa plafona. Utješnim glasom rekao je kralju:
- Prije šest mjeseci, kada sam stigao u dvorac, imao sam samo ovaj kaput, ovaj tanjir i ovaj drveni štap. Sada se osjećam tako ugodno u odjeći koju nosim, krevet u kojem spavam je tako udoban, poštovanje koje mi pružate je tako laskavo i moć koju mi daje moje mjesto pored Vas je tako fascinantna...
I da, dolazim svaki dan ovdje da se uvjerim i podsjetim na bitnu stvar.
Da nikada ne zaboravim ko sam i odakle potičem.
