Visoko senzitivna deca i poremećaj nedostatka pažnje

Poput dece s poremećajem pažnje, visoko senzitivnoj deci se često dešava da im nešto lako skrene misli zato što primećuju mnogo detalja…
Visoko senzitivna deca i poremećaj nedostatka pažnje

Često me pitaju o odnosu između senzitivnosti i poremećaja nedostatka pažnje. Naizgled, postoji neka veza, dok neki stručnjaci smatraju da je kod mnoge senzitivne dece pogrešno uspostavljena dijagnoza poremećaja pažnje. Pretpostavljam kako je moguće da visoko senzitivna deca imaju pomenuti problem. Ali te dve stvari uopšte nisu iste i, na neki način su, zapravo, suprotne. Na primer, kod većine visoko senzitivne dece primećen je veći dotok krvi u desnu stranu mozga, dok je kod dece s poremećajem koncentracije suprotno – povećan je dotok krvi u levu stranu. Deca koja imaju problema sa fokusiranjem verovatno imaju veoma aktivan sistem slobodno kreni  i relativno neaktivan sistem stani i proveri 

Zbog čega onda ljudi mešaju ove dve pojave? Poput dece s poremećajem pažnje, visoko senzitivnoj deci se često dešava da im nešto lako skrene misli zato što primećuju mnogo detalja (mada, kad su veoma zadubljeni u misli, opažaju vrlo malo). Prvi slučaj se, upravo, i naziva poremećajem zato što ukazuje na opšti nedostatak adekvatnih „egzekutivnih funkcija” kao što je donošenje odluka, fokusiranje i razmišljanje o posledicama. Visoko senzitivna deca su obično dobra u svemu ovome, bar kad se nalaze u prijatnom, poznatom okruženju. Ma koji da je razlog (uzrok je nepoznat), deci s poremećajem pažnje veoma je teško da nauče da postavljaju prioritete, da se ponovo usredsrede na ono što su radili nakon što im jednom odluta pogled, ili, na primer, da budu svesni kako se nastavnik na času ne obraća njima lično.

Da ponovimo, visoko senzitivna deca, bar na neko vreme, uglavnom mogu da se isključe iz spoljašnjeg sveta kada žele ili kad moraju. Međutim, za to je potrebna mentalna energija. Stoga, još jedan razlog što visoko senzitivnom detetu može biti pogrešno uspostavljena dijagnoza poremećaja pažnje pojavljuje se ukoliko ga mnogo stvari sprečava da se usredsredi ili ako to traje duže, ili ako je dete emocionalno uzrujano i samim tim već iznutra prima previše stimulacija, pa može biti prilično uzdrmano usled spoljašnjih uticaja i ponašati se kao da je uznemireno ili „euforično.” Može se umoriti usred dugog, bučnog školskog dana zato što mu je, više nego ostaloj deci, potreban veći napor da se koncentriše. Takođe, ako se plaši da će se u određenoj situaciji pokazati lošije zato što je preterano uzbuđeno ili prima previše informacija – na primer, za vreme važnog ispita – često biva previše uznemireno i, shodno tome, zapaža neke detalje koje bi inače zanemarilo.

Nastavnici mogu ustanoviti da visoko senzitivno dete ima poremećaj nedostatka pažnje zato što to podrazumeva određene novčane olakšice, tako da učenik s takvom dijagnozom može da prima socijalnu pomoć – kao što smo rekli, neobično ponašanje se ređe objašnjava kao visoka senzitivnost. (Takođe, među stručnjacima koji proučavaju ljudski karakter, vodi se ozbiljna polemika oko toga da li je u većini slučajeva poremećaja koncentracije jednostavno reč o normalnoj varijaciji u karakteru, koja se, kao i kod senzitivnosti, pogrešno tumači. Interesantnu kulturološku diskusiju o poremećaju nedostatka pažnje možete pogledati u knjizi Ričarda Degrandprea Retalin Nation (Richard DeGrandpre), u kojoj će dosta zanimljivog pronaći i senzitivne osobe.

Spektar autističnih poremećaja

Roditelji ili pedijatar obično rano primete ukoliko dete ima ozbiljan problem. To, naravno, zavisi od dostupne zdravstvene nege budući da se problemi dece iz slojeva sa nižim primanjima ne prepoznaju tako brzo. A često je upravo rano otkrivanje od ključnog značaja za lečenje. Stoga, ukoliko ste zabrinuti zbog ponašanja svog deteta, potražite stručno mišljenje lekara. Ova knjiga nije zamena za pomoć eksperata. Možda se plašite da se vaše dete nalazi „u spektru autizma,” koji danas uključuje blagi ili atipični autizam, ranije poznat kao Aspergerov sindrom. Spektar autističnih poremećaja  podrazumeva lošu društvenu interakciju i komunikaciju kao i ograničene, stereotipne obrasce ponašanja, koji se ponavljaju, a obično se mogu uočiti do druge godine života.

Stepen spektra autističnih poremećaja izuzetno je važan. Neke osobe sa ovim poremećajem mogu pokazivati pomalo neuobičajeno društveno ophođenje i imati unekoliko neobična interesovanja. Gotovo polovina osoba sa visoko funkcionalnim spektrom autizma natprosečno su inteligentne. Iskreno govoreći, ako niste sigurni da li ponašanje vašeg deteta ukazuje na visoku senzitivnost ili na spektar autističnih poremećaja, verovatno je reč o tome da će vam dete biti visoko funkiconalno ukoliko se i u najmanjoj meri nalazi u spektru autističnih poremećaja. Dete sa spektrom autizma, takođe, može biti i visoko senzitivno. Ipak, istraživanje jasno kaže da čak ni visoka funkcionalnost nije isto što i visoka emocionalna preosetljivost. Pored razlika u strukturi mozga, visoka senzibilnost utvrđena je kod oko dvadeset odsto dece; spektar autističnih poremećaja pogađa od dva do četiri deteta na deset hiljada. Uzimajući u obzir ove podatke, visoka senzitivnost smatra se normalnom varijacijom, dok je ASD klasifikovan kao poremećaj.

Međutim, i visoka senzitivnost i visoka funkcionalnost kod autističnog spektra predstavljaju primer „neurodiverziteta.” To znači da nisu tipični i da, čak i ako obe grupe ne funkcionišu isto kao ostale, svakako ne žele da ih smatraju hendikepiranim. Tačno je da se visoka senzitivnost javlja kao normalna strategija preživljavanja kod preko stotinu vrsta, i uvek kod izrazite manjine; ali, oni sa visoko funkcionalnim spektrom autizma u nekim okruženjima, takođe, nose „strategiju opstanka“, tako što ponekad nadmašuju „neautistične.” I oni poseduju vlastito verodostojno životno iskustvo.

Neurodiverzitet se može posmatrati i iz drugog ugla, po kome je svačiji mozak različit poput otisaka prstiju. Ovde se usredsređujemo na jednu važnu karakternu crtu, ali svi mi nasleđujemo mnogobrojne osobine, što se odnosi i na visoko senzitivnu decu. Svakako, neke osobine su korisnije od drugih. U svakom slučaju, vive la différence![1]

Šta da činite ako niste sigurni

Ako ste u nedoumici, posetite tim stručnjaka koji će proceniti vaše dete. Prvo saznajte koji stručnjak je cenjen u svojoj oblasti, a neguje timski rad, a potom se raspitajte i za kolege s kojima sarađuje. Ovo može zahtevati nešto veće troškove, ali problemi s kojima se rano uhvatite ukoštac obično se mogu rešiti uz daleko manje izdatke. Potreban vam je tim stručnjaka jer pedijatri posmatraju uglavnom samo fizičke simptome ili rešenja. Psihijatar će tragati za mentalnim poremećajima, koji se mogu rešiti lekovima. Psiholog će želeti da vas nauči novim načinima ponašanja, ali može zanemariti fizičke probleme. Radni terapeut će se usredsrediti na senzomotorne probleme i rešenja; logoped će se baviti verbalnim sposobnostima; socijalni radnik će se baviti porodicom, školom i okruženjem. Udruženi, mogu postići sjajne rezultate. Može se desiti da u svakoj oblasti postoji problem kome treba posvetiti dužnu pažnju. (Po mom mišljenju, samo lekovi nikad nisu dovoljni kada su prisutne poteškoće u ponašanju kod deteta koje bi trebalo da nauči da se suoči sa svakim svojim problemom.)

Detaljne pretrage mogu trajati nekoliko nedelja, a ne nekoliko sati. Tim lekara koji procenjuje vaše dete trebalo bi da traži izveštaje od vas, detetovih vaspitača i nastavnika, kao i od ostalih stručnjaka koji su prethodno imali prilike da pogledaju vaše dete. Uzeće porodičnu anamnezu, a neko bi trebalo da osmotri vaše dete i, ako je moguće, i dete i vas zajedno. Pre svega, trebalo bi da karakter posmatraju kao deo celokupne slike i da pokažu kako su stručni za ovu oblast. Nažalost, mnogi su nestručni, i mogu napraviti ozbiljne greške.
Konačno, tokom i posle evaluacije, lekari bi trebalo da vam pružaju podršku i da vas ohrabruju. Trebalo bi da im možete verovati i poštovati ih; oni će izvršiti ogroman uticaj na život vašeg deteta. Ukoliko sumnjate u nečije mišljenje, potražite mišljenje još nekog iz ove oblasti. Lekari kod kojih odete trebalo bi i sami da vam to predlože. Nemojte ništa prihvatati naprečac osim ako za to ne postoji valjan razlog.

I zapamtite, visoko senzitivna deca su normalna deca, koja su većinom opuštena i otvorena prema onima koje poznaju dobro. Umeju da slušaju i da se izražavaju vrlo dobro. Kad su pod stresom, privremeno su nesposobna da funkcionišu normalno jer su, verovatno, veoma uzrujana. Ali, vi ih znate i kad se dobro osećaju, kad su druželjubiva, radoznala i zadovoljna sobom.
Da li treba da tražite „lek” za senzitivnost svog deteta? Ne. Na karakternim crtama se može raditi u smislu da dete može naučiti da se uklopi u datu sredinu, a roditelji mogu da nauče kako da mu pomognu u tome. Ako pokušavate da senzitivnost izlečite, uklonite ili sakrijete, najverovatnije ćete stvoriti još veće probleme. Osetljivi mladići i muškarci u našem društvu često osećaju kako moraju da kriju svoje emocije, i to ih obično skupo košta. Varijacije u naravi predstavljaju „začin života” – i, možda, najveću nadu za preživljavanje vrsta.

izvor:bitiroditelj.com

Slobodno vreme

Lifestyle

Stručnjaci se ne slažu šta je to tačno, ali veruju da je krivac stres. Fibromialgija donosi nesnosne bolove iako je fizi...

Disclaimer I

Sve informacije na ovoj veb stranici objavljuju se u dobroj nameri i samo u opšte informativne svrhe. Veb stranica sombor.info ne daje nikakve garancije o potpunosti, pouzdanosti ili tačnosti objavljenih informacija. Svaka radnja koju preduzmete u vezi sa informacijama koje pronađete na ovoj veb stranici je na vaš sopstveni rizik i vlasnik sajta neće biti odgovoran za bilo kakve nastale gubitke i/ili štetu.

Disclaimer II

Materijal preuzet sa interneta smatra se javno dostupnim osim ako nije drugačije navedeno. U slučaju da postoji problem ili greška u vezi sa autorskim pravima na određenom materijalu, kršenje autorskih prava je učinjeno nenamerno.

Nakon predstavljanja dokaza o autorskim pravima, sporni materijal će odmah biti uklonjen sa sajta.